U znaku Slavenske

Premijerom Petra Pana Brune Bjelinskog i gala koncertom nagrađenih na Međunarodnome baletnom natjecanju Mia Čorak Slavenska vedro je, i u znaku mladosti, završila baletna sezona. Šesto bijenalno natjecanje, u organizaciji Hrvatskoga društva profesionalnih baletnih umjetnika i HNK-a, privuklo je sedamdesetak natjecatelja iz dvadesetak zemalja. Zlatne medalje osvojili su Anamarija Marković, u juniorskoj kategoriji, te Takuya Sumitomo, Galina Garmash i Saya Ikegami, u seniorskoj kategoriji. Među njima najveću pozornost privukao je solist Zagrebačkoga baleta Takuya Sumitomo, pokazavši velik potencijal atraktivnoga plesača.

Natjecanje je održano i u prigodi 100. obljetnice rođenja Mije Čorak Slavenske (20. veljače). Premijerno je prikazan film o njoj, Mia, A Dancer’s Journey, koji je prošle godine osvojio nagradu Los Angeles Area Emmy Award u kategoriji umjetnosti, kulture i povijesti. Film je nastao kao obećanje Mijine kćeri Marije Ramas, jedne od četvero producenata, da ispriča majčinu priču i njezino viđenje povijesnoga konteksta, nacionalnog identiteta i snage plesa. Iako film djeluje dokumentaristički, osoban pogled majke i kćeri dosta je naglašen, čime je propuštena prilika objektivnog i dokumentiranog predstavljanja lika i djela Mije Slavenske. Više će se moći reći nakon prikazivanja filma na HTV-u.

Zagrebačku baletnu sezonu obilježili su nastupi trojice uglednih koreografa. Staša Zurovac praizveo je Modrobradog, na glazbu Marjana Nećaka, u kojemu relativizira taj lik, relativizira ulogu krvnika i žrtve. Pojavljujući se kao redatelj, libretist i dramaturg, Zurovac podbacuje kao koreograf. Plesači služe za provođenje zamisli njegove višestruke autorske uloge, a ničime ih ne izgrađuje kako bi napredovali i razvijali se. Za razliku od talijanskoga koreografa Giorgia Madije, koji je, u Petru Panu, koreografski nadahnuto nadogradio plesne prizore Bjelinskijeve partiture, zahuktao kovitlac baletne igre i vodio plesače u glumačkom izrazu, da budu uvjerljivi i izražajni.

Jedno od najuglednijih europskih koreografskih imena današnjice svakako je ono Francuza Patricea Barta, koji je postavio Romea i Juliju Sergeja Prokofjeva, u prigodi 400. godišnjice smrti Williama Shakespearea. Bart je dva mjeseca boravio u Zagrebu pa je baletni ansambl mogao izravno upiti finoću njegova koreografskog stila. Uz koreografiju i režiju, načinio je vlastitu adaptaciju libreta s promjenom redoslijeda nekih glazbenih brojeva. Reducirana posljednja slika, u grobnici, bila je poetski posvećena samo ljubavi i smrti mladih veronskih ljubavnika.

U Splitu je makedonski koreograf Igor Kirov postavio predstavu 5 do 12, na glazbu Kirila Džajkovskog, koja je u lipnju gostovala u Beogradu. Velik uspjeh postigla je Vragolasta djevojka, u koreografiji britansko-hrvatskog koreografa Normana Dixona, što ju je prenio i postavio Dinko Bogdanić. Oštrim i pronicavim okom, što je Bogdanićeva najbolja osobina kao vrsna baletnoga majstora, nepogrešivo u ansamblu prepoznaje tumače koji najbolje mogu ostvariti pojedine likove. Zato je sve funkcioniralo besprijekorno, ostvaren je vedar duh djela, jednostavnost simpatičnoga sadržaja i fina komika. Plesači su bili okupani glazbom, zahvaljujući izvrsnoj izvedbi orkestra pod ravnanjem Harija Zlodre.

Riječki baletni ansambl postavio je nekoliko žanrovski i stilski različitih predstava, surađujući uglavnom s koreografima Balázsom Baranyaijem i Leom Mujićem. No jesu li te raznolikosti vrlina ili tek nužnost da se ansambl, bez prave fizionomije, održi u kazalištu grada koji će 2020. postati Europskom prijestolnicom kulture, pitanje je koje sve više dolazi do izražaja, a navedena godina vrlo je blizu. Riječki repertoar upotpunilo je gostovanje zagrebačke Ane Karenjine s trima izvedbama u travnju, kada je ista predstava koreografa Lea Mujića gostovala i u Mariboru. Mariborski balet gostovao je u Zagrebu s najnovijim ostvarenjem Peer Gynt Edwarda Cluga, a vidjeli smo i njegove koreografije Radio&Juliet i Quatro, na komercijalnom gostovanju Denisa Matvijenka i njegove trupe, u Lisinskom. Suradnja zagrebačkoga HNK-a s mariborskim SNG-om nastavlja se iduće sezone zajedničkom Europskom pretplatom, koja sadržava zagrebačku Gospodu Glembajeve Lea Mujića i mariborskog Evgenija Onjegina Valentine Turcu.

Hrvatski baletni ansambli okupili su se, u veljači, na 13. danima plesa, u čast Miji Čorak Slavenskoj, u njezinu rodnom Slavonskom Brodu, na gala večeri hrvatskih nacionalnih baletnih ansambala, bolje rečeno njihovih solista i predstavnika. Lijepo je što je među njih uključen i formalno nepostojeći baletni ansambl HNK-a u Osijeku, koje, unatoč tomu, na repertoaru ima Orašara i Vragolastu djevojku. Hoće li to okupljanje označiti početak istinskoga zajedništva naših baletnih ansambala ili će sve, kao obično, ostati na prigodničarskim izjavama, pokazat će vrijeme.